Tog nedjeljnog popodneva, 9. marta 1980. godine, Cetinje je mirovalo u studenoj sumaglici, okruženo poznim snijegom i surim, prokopnjelim kamenjarima. Nad gradom nestalo Lovćena – izgubio se u bjelini mećave – u gradu, na smetovima stiješnjenim ulicama, nestalo šetača – ugnala ih studen u tople domove.
U domu Petra Čelebića, u tadašnjem Bulevaru Lenjina 112, veselo. Okupili se prijatelji. Usrdni domaćin tek s vremena na vrijeme, gotovo besprimjetno, pogledao bi prema televizoru ispred kojeg su se jatila djeca i pratila emisiju „Ponekad nedjeljom” iz studija Televizije Sarajevo.
Odjednom se trgao. Čuo je glas i prepoznao na ekranu lik Branka Ćopića. Znameniti pisac, duhovna zastava Narodnooslobodilačke borbe, kazivao je kako je, po direktivi i sugestiji doktora Mladena Stojanovića, legendarnog partizanskog vođe i komandanta sa Kozare i iz Bosanske krajine, napisao prvu pravu „partizansku pjesmu” pod naslovom „Seljačka torba”, koja ga je učinila slavnim, a onda se požalio da je nema i da nije sačuvao stihove te pjesme.
Čelebića su odjednom proželi žmarci, bez riječi je za trenutak ostavio goste, otišao u susjednu sobu i otvorio kofer koji se rijetko i samo u izuzetnim prilikama otvarao jer su u njemu čuvane drage i svete, ali bolne uspomene na nestalu i izgubljenu braću: najstarijeg Jovana, gimnazijalca, skojevskog rukovodioca i komunistu, koji je, sa još 12 komšija i saboraca iz rodnih Štitara kod Cetinja pao 1. decembra 1941. godine u jurišu na Pljevlja, Nova, dvadesetdvogodišnjeg komesara čete u Drugoj dalmatinskoj brigadi (teško ranjen u završnim oslobodilačkim operacijama na ostrvu Cresu i potom podlegao u zagrebačkoj bolnici uprkos jedanaest operativnih zahvata) i najmlađeg Đoka – bio je tri godine mlađi od Nova – takođe ratnog komesara čete, omiljenog organizatora kulturno-zabavnih priredaba, poručnika, koji je 1949. godine poginuo kao pilot Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva.
U tom koferu sjećanja ponajviše je bilo uspomena vezanih za najmlađeg brata Đoka, a Petar se prisjetio da je u njegovoj komesarskoj torbi, poslije njegove pogibije, našao jedan požutjeli ispresavijani i iskrzani tabak na kojem je na pisaćoj mašini bila otkucana neka pjesma pod naslovom „Seljačka torba”. Više od trideset godina Petar je tragao za autorom te pjesme i potajno se nadao da je to, možda, neka poetska tvorevina njegovog brata, a sve mu je bilo jasno kad je čuo ispovijest Branka Ćopića i apel urednika emisije Televizije Sarajevo Aleksandra Vujisića da se jave oni koji možda nešto znaju o sudbini ove Ćopićeve pjesme...
Sjutradan je zazvonio dežurni telefon u redakciji „Politike ekspres”, tada trećeg jugoslovenskog dnevnika po tiražu – javio se vjerni čitalac „Ekspresa” sa Cetinja, Petar Čelebić, u tom trenutku ugledni društveno-politički funkcioner, društveni pravobranilac samoupravljanja:
„Imam tu pjesmu Branka Ćopića, otkucanu na pisaćoj mašini – našao sam je u zaostavštini mog pokojnog brata Đoka, ratnog komesara...”
Kako i otkud je „Seljačka torba” dospjela u komesarsku torbu Đoka Čelebića, nikad nije razjašnjeno. Tu zagonetku nikad nije odgonetnuo ni Petar Čelebić. Da li se to dogodilo negdje na predugom i premučnom ratnom putu mlađanog Đoka Čelebića, koji je tokom rata stizao i znatno dalje od Kozare i Bosanske krajine, ili koju godinu kasnije, ostalo je nepoznanica, ali je sigurno da je ona svakako dospjela u njegove ruke prije tog kobnog 5. avgusta 1949. godine, kada se njegov poslednji let završio u plavim dubinama Dunava...
Zbog ekskluzivnosti informacije koju je javio i čitalačke vjernosti, „Politika ekspres” je nedugo po pronalasku Ćopićeve pjesme „Seljačka torba”, nagradila Petra Čelebića prvom zlatnom značkom za saradnju.Budo Simonović


„Seljačka torba”

Slavna je puška, garav drugar,
Slavne rogulje, slavan handžar,
Al’ od sviju sam slavnija ja,
Ja skromna torba seljačka.
Oj puško moja i torbo ti,
Vi ćete bitku dobiti!
Seljačka torba, nema govora,
To nam je naše vojske komora.
Ona nam hrani svakog dana,
Junačku vojsku partizana.
Ona je nama i mama i tata.
Na njoj je teret čitavog rata!
Oj puško moja i torbo ti,
Vi ćete bitku dobiti!...


Narodni pjevač

U toj emisiji Televizije Sarajevo Branko Ćopić je ispričao kako je u početku za partizanske priredbe pisao kratke šaljive pjesmice, takozvane „vrapce”, i kako ga je Mladen Stojanović „zadužio” da napiše nešto trajno, neku pravu pjesmu, recimo o seljačkoj torbi, partizanskoj hraniteljici:
– Poslušao sam ga, napisao „Seljačku torbu” i postao popularan. Čak mi je izdata i posebna propusnica na kojoj je pisalo: „Branko Ćopić – narodni pjevač”.


Brži od gestapovaca

Kao maloljetan, Đoko Čelebić nije odmah krenuo u NOB za braćom Jovanom i Novom i sestrom Zorkom – ostao je na Cetinju kao veoma aktivni ilegalac. Krajem decembra 1943. godine, zahvaljujući Mihailu – Čiči Tataru, Draganu Rajkoviću i drugim njemačkim špijunima, provaljena je i pohapšena ilegalna partizanska organizacija na čelu sa narodnim herojem Gojkom Kruškom, koji će ubrzo potom biti obješen na Balšića pazaru u centru grada pod Lovćenom. Đoko Čelebić je izbjegao njegovu sudbinu samo zahvaljujući rođaki, takođe skojevki, Milici Čelebić, koja je nekako doznala šta se sprema i na vrijeme javila Đoku da bježi iz Cetinja... Umjesto njega u gestapovski zatvor je dospio njegov otac Ilija, dobrovoljac i junak iz balkanskih i Prvog svjetskog rata...